Obrazovanje i vaspitanje su važni faktori jačanja rodne ravnopravnosti

Sara Borančić, studentkinja master studija iz Bara, je tokom odrastanja o rodnoj ravnopravnosti učila na primjeru majke. Tako joj se podsvjesno gradila ideja koja je pozicija žene, a koja muškarca, u društvu.

Kada je došlo školsko doba u njenom životu su se pojavili i drugi ženski uzori, pa je ta slika djelimično počela da se mijenja. Na svjesnom planu, o rodnoj ravnopravnosti je počela da uči tek kasnije, kroz radionice, seminare a zatim i debate na fakultetu psihologije.

Sara je najstarija sestra od petoro djece. Ona više vremena provodi sa sestrama, a manje sa bratom, jer je on, kako kaže, u neuhvatljivim godinama. Sa sestrama razgovara o rodnoj ravnopravnosti, rodnim ulogama i nepravdama – “One su manji izazov u komunikaciji jer smo imale zajednički model za učenje, a još su u pubertetu i tinejdžerskim godinama pa su spremne da uče o tome.“ Pokretanju tog razgovora doprinosi i sadržaj koji prate na društevnim mrežama.

Komunikaciju sa bratom po pitanju rodne ravnopravnosti ona naziva „pravim izazovom“ ali vjeruje da će i on u nekom trenutku preuzeti inicijativu i sam započeti razgovor na ovu temu.

Crna Gora je patrijarhalno društvo što dokazuju brojne statistike i slučajevi rodno zasnovanog nasilja, seksualnog nasilja, diskrimacija… Mnoge mlade osobe o ovoj temi se informišu na društvenim mrežama ili, kao u Sarinom slučaju, neformalnim obrazovanjem.

Sara misli da standardi našeg društva znaju biti frustrirajući za žene. Najviše je boli ta ustaljena praksa kojom žena mora brinuti i paziti na muškarca, dok ona sama biva zapostavljena na istim nivoima na kojima vodi računa o drugima.

Ona sada ima razvijenu svijest i dobro znanje o rodnoj ravnopravnosti, ali ga je stekla svojom inicijativom. Na pitanje šta bi Sara, koja sada razumije važnost ravnopravnosti rodnih uloga, poručila mlađoj Sari koja još uvijek traži svoje mjesto u svijetu ona odgovara – „radi na sebi, sve što poželiš za sebe poželi iskreno i bez štetnosti po druge, i to ćeš moći i da ostvariš“.

Psiholog Petar Marković za Zumiraj kaže da prije svega kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti važno je da budemo svjesni da se polno tijelo ne mora asocirati sa istoimenom rodnom konstrukcijom i da to mora biti načisto jednom za svagda. Jer upravo priča o polu, nažalost, je binarno ispričana, a binarno je kodiranje gotovo uvijek izvor nevolja zato što se njime određeni neuklopivi “višak”- rod  redovno proizvodi kako bi bio diskriminisan.

„Upravo zbog tog diskriminšućeg odnosa prema rodu i samim tim rodnoj ravnopravnosti smatram da je važno govoriti o rodu, polu i ravnopravnosti pojedinačno pa ih onda integrisati i kroz obrazovanje, vaspitanje ali i kroz naše performativno djelovanje pokazati djetetu primjerom šta je to rodna ravnoparavnost jer djeca upravo uče oponašanjem ali i kroz usvajanje sitema vrijednosti koji se socijalizacijom nerijetko drugačije učitavaju u žensku a drugačije u mušku djecu“, objašnjava Marković.

Važno je upravo zbog toga što će što ranije spoznaju razliku izmedju pola i roda moći i da razviju svijest o ravnopravnosti kao o svom pravu za slobodnu.

Obrazovanje je važno, identifikacija nije uvijek pozitivna

Rodna ravnopravnost je koncept koji govori o tome da sva ljudska bića imaju pravo da razviju lične sposobnosti i prave izbore bez ograničenja nametnutih strogim rodnim ulogama; da se različito ponašanje, želje i potrebe žena i muškaraca u jednakoj mjeri uzimaju u obzir, vrednuju i podržavaju.

Način na koji možmo pokazati pozitivna učenja, smatra Marković, je upravo kroz razbijanje rodnih stereotipa  kao i kroz edukaciju djece o razlici imeđu roda i pola. Kroz svijest da se stereotipi te vrste nameću kroz porodično vaspitanje i kroz medije, filmove, serije, knjige, reklame, različite vrste igračaka koje su namijenjene djevojčicama odnosno dječacima.

„U školi se recimo uočava i literatura u kojoj ima rodnih stereotipa kroz slikovne i tekstualne prikaze žena isključivo kao majki domaćica ili onih koje obavljaju “tradicionalne” ženske poslove poput učiteljica, bolničarki i sekretarica“, objašnjava. Muški sereotipi se prikazuju kroz uloge rukovodioca, majstora, pustolova itd.

Nerijetko se dešava da u vrtiću i u školama vaspitačice ili vaspitači djeci brane da se igraju onih igara ili onim igračkama koje ne odgovaraju stereotipno igrama za djevojčice ili za dječake.

Marković kaže da je uloga obrazovanja odnosno svih onih agenata socijalizacije (škola, pordica, vršnjaci…) je velika zato što djeca upravo kroz porodicu uče kako treba da žive svoj rod. Tako će djevojčice kroz identifikaciju sa majkama u patrijarhalnom drustvu najcešće da usvoje brigu kao nešto što može kasnije da bude odgovorno za njihovu pogrešnu percepciju ljubavi jer onaj koji brine vise osjeća strah nego ljubav i manje pruža podršku od onoga koji prihvata i saučestvuje . 

„U svakom slučaju djeca se identifikuju sa rodom kroz oponašanje i identifikacijom sa istopolnim roditeljem. Nagrade ili kazne koje dobijaju od okoline takođe oblikuje i determinišu kako dijete treba da se ponaša u odnosu na svoj rod koji je socijalna kategorija a nikako i nikada biološka“, smatra naš sagovornik.

Na ovaj način se djeca ponašaju onako kako to od njih očekuje. Djeca se, dakle, usklađuju sa stereotipima koje im okruženje nameće.

Stereotipna uloga rodova u crnogorskom društvu je ustaljena, skoro pa normativna. Kritičko mišljenje kada je ova tema u pitanju blizu je tabua, pa često nije predmet rasprave i učenja u sistemu formalnog obrazovanja.

Djeca i mladi svakodnevno su u velikoj mjeri izloženi medijima pa, kao i o većini stvari, i o rodnoj ravnopravnosti uče sa društvenih medija i od ličnosti koje na njima prate.

To potvrđuje Marković koji kaže da mediji koje svakodnevno koristimo i uz pomoć kojih stvaramo sliku svijeta utiču na formiranje naših stavova, mišljenja ali i uvijerenja. 

„Konkretno u Crnoj Gori je evidentno prisustvo seksizma i mizoginije u javnom diskursu. Uspostavljanje mehanizama za žalbe i pritužbe na rad medija još uvijek nije dovelo do poboljšanja u načinu izvještavanja o ženama“, ocjenjuje on.

Dodaje da treba imati u vidu da je za bolje funkcionisanje ovih mehanizama neophodno da svi budemo dovoljno medijski pismeni i da koristimo mehanizme koji su nam na raspolaganju.

Samo slobodni mediji i oni koji se se vode pravilima medijske pismenosti i profesionalnih standarda mogu biti primjer dobrih i nepristrasnih medija uz pomoć kojih javno mnjenje može formirati kritički stav a i problematizovati određena pitanja. 

„Neoliberalni kapitalizam u patrijarhalnoj matrici najveći je neprijatelj slobode medija kao i prava na ravnopravnost. Međutim, mediji u suštini mogu biti, odnosno jesu, i sve forme umjetnosti ,odnosno onoga sto komunicira sa nama i svjedoči jednom društvu“, misli Maković.

Psiholog Marković aktivno radi sa mladima, kroz NVO angažman i psihoterapiju. Njegovo iskustvo je pokazalo da mladi sve više imaju potrebu za rodnom ravnopravnošću čak i kad im nije najjasnije šta to ona znači.

„Moram reći da su djevojčice/djevojke te koje imaju razvijeniju svijest o tome zasto je rodna ravnopravnost vazna . Upravo su se feministkinje borići se za prava žena u stvari borila za prava svih ostalih pa i prava na ravnopravnost svih građana i građanki i svih onih drugosti u patrijarhalnim sistemima muške moći. Čini mi se da su danas mladi ljudi osvješćeni zašto je rodna ravnopravnost važna ali isto mi se tako čini da ne razumiju najbolje položaj žena u društvu bez obzira na rod ili pol koji im pripada i da najčešće djeluju iz patrijarhalne matrice i muškog diskursa“, zaključuje.