“Samo onaj kome su djeca daleko zna koliko je to nedostajanje”

Autorke: Hilma Unkić, Žarka Radoja i Milica Bogdanović

„Svet je sada tvoj“, pisalo je na kćerkinom poklonu za fakultetsku diplomu.

Za taj veliki životni korak otac joj je napravio posebnu, ručno rađenu čestitku na komadu kože. Novinaru Radomanu Iriću iz Vranja, malog grada u južnoj Srbiji, već je jedan sin u inostranstvu. Sa porodicom živi u Češkoj. Kćerka je studije završila u Bugarskoj i nakon toga se vratila u domovinu. Ali ne i u Vranje.

Dok sjedimo i pričamo u jednoj vranjskoj kafani, Radoman pokazuje fotografije svojih unuka. Njih trojica su dedin ponos i radost.

,,Svake godine idem da ih vidim. Poslednji put kad sam bio, kaže mi najstariji unuk dok sedimo i pričamo: ‘Deda, ja te sutra vodim na ručak’. Kako je to bilo lepo! Koliko me ta njegova rečenica oduševila! Odveo me u jedan veliki restoran”, uz osmijeh priča Radoman.

Samo sedmicu nakon našeg susreta doći će mu kratko u posjetu u povratku s mora, iz Grčke, i on već razmišlja šta svakom od njih da pokloni. Jer, pokloni svakog dana podsjećaju na voljene koji nisu tu. Prethodno im je jednom prilikom nacrtao karikature na kojima je napisao historijat njihovih imena i sa kojim historijskim ličnostima su povezana. Te postere svaki od njegovih unuka sada ima u svojoj
sobi.

Radoman uvijek uloži mnogo vremena u poklone za svoje unuke – dok ih osmisli, u ovom slučaju nacrta u olovci, pa odnese u studio za grafički dizajn, i na kraju odštampa. Vranjski novinar je samo jedan u nizu roditelja čija djeca više ne žive dovoljno blizu da diele dnevnu rutinu. Jedan od onih čiji unuci žive dovoljno daleko da je učešće u njihovom odrastanju svedeno na digitalne aplikacije za komunikaciju. I viđanja jednom ili nekoliko puta godišnje. Vranje, grad u koji je Radoman došao 1980. godine, izgubio je samo, prema posljednjem popisu, u periodu od 2011. do 2022. godine, preko devet hiljada stanovnika. U istom periodu Srbija je izgubila skoro pola miliona ljudi.

Region Zapadnog Balkana je, prema podacima statističkog ureda Evropske unije EUROSTAT-a, trendu konstantnog rasta iseljavanja. Prema podacima prije pandemije koronavirusa koja je radikalno umanjila kretanje ljudi od 2020. do 2022. godine, broj izdatih radnih dozvola državljanima zemalja sa Zapadnog Balkana se u državama članicama Evropske unije u petogodišnjem periodu – utrostručio.

Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora nemaju precizne podatke o broju iseljenih. Tokom višemjesečnog istraživanja, kontaktirali smo osam institucija u ovim državama čije su nadležnosti na bilo koji način povezane sa odlascima građana iz zemlje. Nijedna od institucija koje su odgovorile na naš upit do trenutka pisanja ovog teksta ne raspolaže pouzdanim brojkama.

Srbija je u prednosti jer je 2022. godine obavila popis stanovništva pa se može steći dojam o smanjenju populacije, dok Crna Gora popis nije obavila od 2011., a BiH od 2013. godine.

Brojke ljudi koji su otišli preko granice, “olako” se iznose u javnom prostoru, smatra pomoćnik ministra u Sektoru za iseljeništvo, pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, Kemo Sarač. “Sve te brojke koje se pojavljuju, koje neko tako ‘izbacuje’, nisu istina. One mogu biti manje, a mogu biti i veće”, navodi Sarač.

Da bi se precizni podaci mogli prikupiti, potrebna je saradnja različitih nivoa vlasti i uspostavljanje
normativnih standarda.

“Problem je što ne znamo tačan broj ljudi upravo zbog nedostatka takvih stvari. Jer ljudi koji odlaze iz BiH nemaju obavezu da prijavljuju svoj odlazak, nemaju obavezu da prijave svoj boravak tamo negdje gdje će doći u smislu diplomatsko-konzularnih predstavništava, i nemaju obavezu komunikacije sa zemljom iz koje su otišli”, objašnjava Sarač.

Ni građani Crne Gore nisu zakonski obavezni da odjavljuju prebivalište zbog čega crnogorske institucije tvrde da nemaju podatke o tome koliko je građana napustilo tu zemlju. S druge strane, građani Srbije su, prema zakonu, dužni da odjave prebivalište i da prijave, ukoliko u inostranstvu ostaju duže od 90 dana. Međutim, da li se zakon poštuje, iz MUP-a Srbije nisu odgovorili do zaključenja ovog teksta.

KO OSTANE, DIJELI ISTU SUDBINU

Sudbine građana čija djeca odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom ne razlikuju se mnogo u
tri zemlje.

,,Tehnologija je olakšala komunikaciju – može da nam uljepša dan. Toliko puta razmijenimo poljupce. Gledamo što rade po kući, kako hodaju. Vidimo ih kako odrastaju i napreduju. Ipak je to zadovoljstvo. Vidim da nijesu samo prazni pogledi već postoji emocija”, počinje svoju priču Šemso Dedeić iz Rožaja.

Njegova kćerka živi i radi u Velikoj Britaniji, a unuke ovaj rožajski penzioner viđa najčešće preko interneta. U Rožaje, na sjeveroistoku Crne Gore, dolaze jednom godišnje.

O tome kako se osjećao kad mu je kćerka rekla da je odlučila otići iz zemlje na studije u inostranstvu, Šemso odgovara: ,,Moj cilj je bio da ona ode. Rekao sam: ‘Idi kud te nosi život’. Nisam htio da ostane ovdje, da zatvori sebi vidike i budućnost”.

Ponekad se prekorijeva što ne provodi više vremena s djecom i unucima, ali zna da uvijek može da ih
nazove i ode kod njih. Dok sjedi u restoranu, u gustoj borovoj šumi, nadomak Rožaja, Šemso se prisjeća da je baš u tom okruženju njegova unuka napravila prve korake.

Kako unuci rastu, pojavljuje se i problem jezika, jer djeca kod kuće ne uče jezik kojim govore baka i deda u Crnoj Gori, pa je Šemso razmišljao da im se organizuje kraći kurs kad dođu na ljetovanje. Da na sjeveru Crne Gore nema previše šansi za kvalitetan život mladih smatraju i Šemsini sugrađani, Juso i Selima Pepić, čija djeca su u inostranstvu od početka devedesetih. Jedan sin je u Holandiji, drugi u Njemačkoj.

“Samo kome su djeca daleko, taj zna koliko je to nedostajanje”, kaže sjetno Juso. Djeca i unučad im najviše nedostaju za praznike. ,,Da ima načina, ko bi išao od svoje porodice. Niko išao ne bi, ali kad se mora, što da se radi”, priča Juso.

Volio bi da mu se sinovi vrate, ali ,,džaba bi voljeli kad nemaju od čega ođe da žive”.

,,Ovo Rožaje sve što bi fabrika zatvoriše. Kud bi ta omladina da ne nađoše tamo mjesta. Jedno drugo
bi jelo”, kaže Juso.

Rožaje se suočava sa kontinuiranim iseljavanjem stanovništva. Na stranici ove opštine piše da ima 22.964 stanovnika (prema podacima iz 2011.), te se procjenjuje da u zemljama bivše Jugoslavije i u Evropi živi više stanovnika porijeklom sa ovog prostora nego što ih ima sama opština. Iz Opštine Rožaje kažu da nemaju podatke o broju građana koji se iseljavaju u inostranstvo, ali odnedavno imaju Kancelariju za međunarodnu saradnju i dijasporu, čiji bi cilj bio, između ostalog, i formiranje baze podataka o građanima koji se nalaze u dijaspori.

ZAKLJUČAVAJU SOBU PO SOBU

U Sanskom Mostu, u porodičnoj kući, razgovaramo sa bračnim parom koji je želio ostati anoniman.
Kao i mnogi mladi, u potrazi za boljim životom, njihovo troje djece napustilo je ovaj grad na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Dvije kćerke su u Austriji, sin u Njemačkoj.
,,Sobu po sobu zaključavamo”, priča muž.
Supruga kaže da joj je žao svega.

“Zato što djecu rodiš, odgajaš, gledaš da su blizu, da se udaju, rađaju djecu u svom gradu gdje i jesu, da ih gledaš. Ja sam željna djece. Što sam ih imala, imala sam ih do unazad pet, šest godina. I to je to”, govori supruga, potresena, ali ipak uzbuđena jer ih u trenutku razgovora dijeli samo dan od posjete dvije kćerke i unučadi.

“Malo će kuća živnuti, malo će biti veselije”, dodaje muž.

Posjete su rijetke, jednom ili dva puta godišnje. Supruga kaže da i ona ponekad ode kod djece i zadrži
se oko mjesec.

“Ali nije to isto kao kad se živi u svom gradu i viđaš ih svaki dan i dijeliš s njima ono što trebaš kao majka, nana. Taj se život dopunjuje kad djeca odrastu, onda se prebacimo na tu unučad da bismo bili potrebni.”

Sanski Most nema precizne podatke o odlasku iz mjesta, ali se posljedice vide na drugi način. Predstavnik organizacije Centar za izgradnju mira Sanski Most, Vahidin Omanović, pojašnjava da grad ranije nije imao nijedan starački dom.

“Sada imamo dva koji uvijek imaju popunjenu listu čekanja. To je prvo što vidimo kao posljedicu što
roditelji ovdje nemaju djecu sa sobom.”

Kroz razgovor sa više stanovnika Sanskog Mosta, saznajemo da ljudi nerado govore o posljedicama
koje usamljenost ostavlja na one koji nisu napustili grad.

Bračni par s kojim razgovaramo, s druge strane, vjeruje da nije “bauk” tražiti psihološku podršku. Da bi koliko toliko popunili jaz nastao odlaskom djece, počeli su da planinare i kažu da im to mnogo pomaže. Međutim, postoje trenuci kada to nije dovoljno.

“Tražio sam pomoć. Trebao mi je razgovor i jako mi je puno pomoglo što sam ga dobio”, kaže suprug i poručuje i drugima koji dijele problem: “Otiđite psihologu. Otiđite i popričajte”.

U Centru za mentalno zdravlje u Sanskom Mostu radi psiholog Edin Biščević. Prima nas u svojoj
kancelariji čiji su zidovi oblijepljeni crtežima koje su naslikali djeca i tinejdžeri.

Iako se, kako kaže, broj osoba iz Sanskog Mosta koje se javljaju za psihološku podršku povećao u
odnosu na početak njegovog angažmana, Biščević vjeruje da je to i dalje “daleko od dovoljnog”. Kaže da nije toliko česta pojava da ga neko posjeti zbog problema usamljenosti i depresije nastalih zbog odlaska bliskih osoba van države.

“Međutim, javljaju se ljudi zbog širokog spektra psihosomatskih oboljenja gdje se u razgovoru pronađe da je jedan od trigera, okidača, upravo odlazak njihove djece, unučadi i to se onda počinje gledati kao možda i primarni problem na kojem se radi i na osnovu čega se planiraju dalje tretmani.”

Među simptomima koje ove osobe iskuse mogu se javiti panični, odnosno anksiozni napadi, razne gastrične tegobe bez somatske pozadine, apatija, tuga, ali i osjećaj izgubljenosti i beskorisnosti, objašnjava psiholog.
Ovo je posebno izraženo kod tzv. A tipova ličnosti koji, kada konačno odu u penziju, i nemaju obaveze sa djecom i radnim zadacima, žele svoje “mudrost, znanje, imovinu, historiju” da dijele s unucima, a to, kako kaže Biščević, gube zbog migracija.

Da roditelji ponekad teško uspijevaju da se izbore sa nedostajanjem djece i unuka, svjedoče riječi naše sagovornice iz Sanskog Mosta:
“Teret nosiš u srcu, i bude teško, jako teško. Iskreno, djeca kako su počela da odlaze, ja i muž smo na tabletama. Jer ne možeš zaspati, razmišljaš.”

Da odlazak djece i unuka ostavlja posljedice na raspoloženje onih koji ostaju pokazala je i anketa
provedena za potrebe ovog članka, u kojoj su učestvovale 53 osobe iz BiH, Crne Gore i Srbije. Gotovo
68 posto ispitanika i ispitanica odgovorilo je da se zbog odlaska djece i unuka često osjećaju
usamljeno, tužno i bezvoljno. Na pitanje da li su zbog toga potražili stručnu psihološku pomoć, samo
dvije osobe su potvrdno odgovorile.

Bore se i s osjećajem nemoći jer ne mogu da pomognu djeci ako imaju probleme. “Plačeš. Nekad se krijemo ja i on jedno od drugog, da ne bude i meni i njemu teško.”
Iako u BiH, Srbiji i Crnoj Gori nismo uspjeli pronaći istraživanja koja su se bavila benefitima provođenja vremena s unucima, studije u svijetu ukazuju na postojanje veze između brige o unucima
i dužeg i zdravijeg života.

Kao što su naši sagovornici ispričali, i iz anketnih odgovora vidljivo je da se jaz zbog neviđanja uživo premošćuje digitalnim kanalima komunikacije. Najviše ispitanika, oko 36 posto, sa djecom i unucima se čuje nekoliko puta sedmično, a slijede oni koji komunikaciju ostvaruju jednom dnevno, njih oko 30
posto.

ŠTA KAŽU U VLADINOM I NEVLADINOM SEKTORU?

Posljedice odlaska najmilijih na mentalno zdravlje onih koji ostaju nije problem kojem vladin i nevladin sektor u manjim sredinama posvećuje dovoljno pažnje. Iz Opštine Sanski Most kažu da to nisu uvidjeli kao problematiku.

“Nije bilo takvih projekata, ali zato Općina učestvuje u niz projekata u sufinansiranju i stvaranju ambijenta za zapošljavanje mladih kroz kojekakve projekte kroz svoj budžet i dalje kroz pomoć sa viših nivoa vlasti”, kažu iz te institucije.

U nevladinoj organizaciji Centar za izgradnju mira objašnjavaju kako su projekti koji imaju dodira s ovom kategorijom stanovništva u Sanskom Mostu uglavnom fokusirani na njegu i pomoć starijim osobama, a ne na zaštitu mentalnog zdravlja.

Među pozitivnim načinima udruživanja građana i građanki sa sličnim interesima izdvajaju klub penzionera i razna udruženja žena.

“Naš narod dosad nije imao običaj da se organizuje, da planinari, putuje. Jeste, ali je to sve bilo onako… Sad je puno toga, odu planinariti, brati gljive, družiti se. To je čisto ta potreba da se druže, i da se osjećaju korisnim”, kaže predstavnik Centra za izgradnju mira, Mevludin Rahmanović.

Opština Rožaje u saradnji sa Crvenim krstom sprovodi projekat ,,Briga u kući“, kao pomoć starijoj populaciji koja živi sama. U Rožajama trenutno ima šest certifikovanih radnica koje pružaju pomoć za više od 60 korisnika.

,,Nekad i samo vrijeme koje naše koleginice provode sa korisnicima je od velikog značaja, zatim, druženje, šetnja i pružanje psihosocijalne podrške, posebno za usamljena staračka domaćinstva“,
navode iz Crvenog krsta.

Sličnu uslugu i iskustva ima i Vranje. Vijećnica za socijalna pitanja i lokalnu upravu u Gradskoj upravi,
Danijela Milosavljević, kaže da su građani i građanke tokom javne rasprave o akcionom planu najčešće tražili uslugu “pomoć u kući”, što grad pokriva 100 posto tokom 12 mjeseci.

Do sada, prema njenim riječima, nisu imali nijedan zahtjev za psiho-socijalnu podršku odraslim i starijim osobama, zbog odlaska djece i unučadi u inostranstvo. “Čak nijedno udruženje penzionera nije nam se zvanično obratilo sa ovakvim zahtevom”, pojašnjava.

Dodaje da grad kroz projektne aktivnosti odobrava sredstva za finansiranje Udruženja penzionera na
teritoriji grada Vranja.

“Ukoliko se ukaže potreba za ovim vidom podrške i grad bude u mogućnosti da to finansira, svakako
ćemo planirati i ovaj vid podrške. Grad kroz sve usluge socijalne zaštite, takođe razvija i svest o
potrebi brige o mentalnom zdravlju”, pojašnjava Milosavljević.

Kao i prethodno pomenuta dva grada, i u Vranju se kao pozitivan primjer navode aktivnosti u okviru
penzionerskih udruženja, poput folklora, igranje šaha, organizovanje izleta…

Međutim, prema riječima Suzane Antić Ristić iz vranjske nevladine organizacije Odbor za ljudska
prava, te aktivnosti su mahom nevidljive širem broju ljudi.“ U principu, građani srednje i starije starosne dobi u Vranju na ovaj način su na marginama javnog života”, zaključuje naša sagovornica.

Iako se njena organizacija ne bavi podrškom ovoj grupi, iz ličnog iskustva kaže da su vidljive
posljedice koje samoća ostavlja na ljude te dobi.

“Osećaju strah od samoće. Nemoć. Strah kako će dalje živeti. Strah i nemoć kada su bolesni. Tuga je
blaža reč za život i nemoć u samoći. U nedostatku organizovane podrške i pomoći, porodice se same
snalaze, pronalaze osobe koje plaćaju za ‘čuvanje’ njihovih najbližih jer nisu tu”, navodi Antić Ristić. Svi naši sagovornici nalaze način da se zaokupe svakodnevnicom i na taj način ublaže nedostatak najbližih.

Dok porodica iz Sanskog Mosta planinari, Rožajci njeguju svoj mali vrt, a Radoman Irić ne napušta novinarstvo, neki od njih se nadaju da postoji način da im se djeca vrate, poput Juse Pepića iz Rožaja: “Ja sve boga molim da se ova država malo sredi da bi mi makar jedan došao. Ovaj što je vozač, nadam se da će da se penzioniše, pa da makar on dođe kod nas… Kao da bih na svijet nastao ponovo.”

Ovaj članak je urađen uz podršku Journalismfund.eu