Objavljeno: 22.08.2020, 10:49h na portalu PCNEN

Bojan Rukavina gasi požare koji uništavaju, a podstiče one koji pomažu ljudima i opštem  dobru

Barani Bojana Rukavinu znaju kao vatogasca koji je nekima od nih spasio dom od požara, nekima životinje;

kao vatrogasca koji se borio za svoju platu i plate svojih kolega;

kao ‘čempresara’ i odgovrnog građanina koji je odbio da u uniformi rastjeruje one koji su se protivili Zakonu o slobodi vjeroispovijeti.

Rukavina kaže da je od malih nogu imao jak osjećaj za pravdu i da se oduvijek borio za vrijednosti u koje vjeruje. Nekada mu je to donosilo loše ocjene u školi, a ovih dana mu je odnijelo 40% od plate u narednih šest mjeseci.

Njegovo djetinjstvo uvijek je bilo prošarano buntom. Povjerio nam je da se još od školskih dana suočavao sa problemima zbog svoje hrvatske nacionalnosti, ali da je uz te nevolje naučio – ako se sam ne zauzme za sebe, niko neće.

Odlučio je da bude vatrogasac radi svog oca koji se bavio istim poslom. Bojan kaže da je imao priliku da “bira nekoliko poslova preko veze“, ali kada se otvorilo radno mjesto u Službi zaštite i spašavanja zaposlio se tamo shvativši da je to njegov pravi poziv. Već 13 godina Rukavina je u vatrogasnoj uniformi, u službi građana i kaže da “ne postoji drugi posao koji bi radije radio“.

On smatra da je lijepo biti vatrogasac u Crnoj Gori i da građani imaju veliko poštovanje prema njima. “Najgore što za nas mogu da kažu je da spavamo na poslu, što je velikim dijelom istina jer u vatrogasnoj kad nema ništa da se radi bolje malo spavati i biti odmoran za intervenciju“, kaže Bojan, uz iskren osmjeh.

U Baru ga sugrađani uvijek pozdravljaju radosno na ulici jer vatrogasci su “nekome spasili kuću, nekome mačku, nekome su sklonili zmiju iz kuće a nekome izveli djecu iz požara“.

Sa druge strane, Bojan misli da ih nadležni vide kao “najgore huligane“. Taj status su zaradili štrajkovima za svoja prava. Prvi štrajk je u vatrogasnoj organizovan 2011, a Bojan je bio njegov predvodnik. Štrajk se ticao kašnjenja plata i urodio je plodom. Te godine je tadašnji premijer Igor Lukšić dolazio u posjetu opštini Bar, a Bojan ga je, sam, sa transparentom u rukama dočekao ispred zgrade Opštine. Tada je i par kolega dolazilo da mu kaže da se skloni i da “ne bruka firmu“.

Drugi put je štrajkovao 2013. Opet je razlog bio tromjesečno kašnjenja plata.

Bojan kaže da je “najozbiljniji štrajk sa jasnim zahtjevima bio 2016.“ Tada se desilo “čuveno parkiranje kamiona ispred Opštine i glasno sviranje“. Tada su regulisane plate i to je “umirilo više od pola ljudi u vatrogasnoj“, pa nastavak štrajka nije uspio – tražili su ulaganje u opremu i vozni pak.

Bojan je inicirao i predvodio sva tri štrajka. Kaže da kolege cijene njegov trud i poštuju ga jer nikada nije tražio nešto samo za sebe već za sve njih.

Rukavina je član ‘čemresara’, neformalnog udruženja koje je prošle godine protestovalo protiv sječe više od 90 starih čempresa. Otkriva da ni u jednom trenutku nije imao nedoumicu o izražavanju svog stava već mu je jedino bilo važno da bude uz svoje sugrađane i zaštiti čemprese.

U firmi nije osjećao nikakav pritisak od strane nadležnih i kolega u “slučaju čempresi“. Kaže da Barom kruži dezinformacija da je vatrogascima bilo naređeno da rastjeruju ‘čempresare’ koji su stražarili ispred gradilišta i da je on jedini to odbio. Tačno je da je otkazao poslušnost onda kada je od vatrogasaca zatraženo da pomognu službenicima policije u rastjerivanju građana koji su se protivili Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Zbog neposluštosti, protiv Bojana i još dvojice kolega koji su učinili isto, pokrenut je disciplinski postupak i kažnjeni su odbijanjem 40% od plate narednih šest mjeseci, što iznosi nešto više od 200 eura.

“Nisam odbio poslušnost radi političkih ili ideoloških ubjeđenja nego jer nisam htio da idem na ljude“, kaže Bojan. Dodaje da to nije njegov opis posla, te da je postao vatrogasac kako bi pomagao ljudima i prirodi a ne doprinio uništenju.

Od njega je traženo da sa vatrogasnim kamionom i u radnoj unifrmi pomaže policiji. On smatra da bi time kod građana narušio ugled svim vatrogascima. “Moje lice će možda zapamtiti 10 ljudi, ali svi će zapamtiti uniformu i to će nas uvijek pratiti.“

Bojan je brinuo i o tome da bi mogla stradati vatrogasna oprema, koja je ionako u lošem stanju i da bi on i kolege mogli biti povrijeđeni.

Ovaj vatrogsac ‘bundžija’ bio je među granima koji su u junu mirnim protestom ispred Centra bezbjednosti Bar pokazali nezadovoljstvo postupanjem policijskih službenika u Budvi. Te noći je priveden na informativni razgovor zbog objave na facebook-u. Napisao je: “Čujem ništa se ne dešava noćas u 8 ispred stanice policije u Baru…“ i zbog toga je pokrenut prekršajni postupak protiv njega, a tereti se za organizovanje javnog okupljanja. Rukavina kaže da nije bio jedan od organizatora već je samo prenio pomenutu objavu, a skupu se pridružio nešto kasnije.

On zna da ljudi često vatrogasce i policajce stavljaju u isti koš, budući da bi obje profesije trebale da rade za dobrobit naroda. Te noći nije izašao da pokaže svoje nezadovoljstvo kao vatrogasac “već kao građanin koji ne može da mirno sjedi kući dok oni koji treba da brane narod čine sve, samo ne to“.

Bojan priznaje da život sa “crvom za pravdu” nije lak jer uvijek treba misliti na porodicu i bližnje. Kaže da se supruga stalno šali sa njim i pita ga što ne juri druge žene, ide u kafane i u kladionice kao drugi “normalni muškarci”.

Šalu na stranu, ona i ostali članovi familije razumiju njegova djela i ne uzimaju mu to za zlo već su mu podrška.

Bojan se ne boji za sebe ili za svoju djecu,  iako živi u “nenormalnom svijetu”. Jedini strah koji ima je da će morati da ode iz zemlje. “Bojim se jedino da će me nešto natjerati da uzmemo pasoše i nikad se više ne vratimo, i ničega drugo me nije strah”.

U poslednje vrijeme veoma je posvećen svojoj bašti u kojoj uzgaja voće i povrće. Kaže da je “počeo da priča sa krastavcima jer su ljudi postali jako teški” i da u svom malom vrtu pronalazi mir. Uvijek je volio prirodu i njene plodove, i žao mu je kako je čovjek tretira. Njenu vrijednost je dodatno spoznao u doba korone, a nada se da su i ostali.

Na dogovoreni razgovor je došao bikcilom, koje je njegovo glavno prevozno sredstvo.

Malo ljudi zna da piše poeziju i da se bavi muzikom od djetinjstva. Imao je, kako kaže kratak uspon na umjetničkom polju, ali je nastavio da stvara “za svoju dušu” i da pjesme piše “kad mu dođe i kad ima potrebu”. Inspiraciju obično pronalazi u društveno-političkim dešavanjima i muzikom nastoji da iskaže svoj stav. Od svojih pjesama izdvojio je dvije: “Obala smora”, koja govori o životu u Baru:

i “Zidovi i beton”, koja priča o čovjekovom odnosu prema prirodi, željom za novcem i investicijama:

Naš razgovor je potrajao do večernjih sati i pod vedrim nebom Bojan je priznao da često voli da gleda u zvijezde jer “ako postoji neki bolji svijet volio bi da ga vidi makar izdaleka”.

Nikoleta Pavićević, jedna od predvodnica borbe za “pluća Bara” kaže za Bojana da je tokom borbe za čemprese sve naučio šta je to nesebičnost i da je važno ukazati na probleme u društvu čak i kada to sa sobom vuče posledice. Ona napominje da njegovo angažovanje da se sačuva park bila jedna velika lekcija o humanosti za srednjoškolce, ali i za cijeli grad.

Kada bi cijelu čempres revoluciju pokušavali nekome da objasnimo kroz jednu fotografiju, Nikoleta misli da je najprikladnija ona na kojoj je Bojan sa kamionom vatrogasne u dvorištu Gimnazije.

“Na toj slici on zaliva tek zasađene čemprese koje su zasadili isti ljudi koji su stare posjekli, nakon što su ga zbog protesta u tom  dvorištu razvlačili, vukli, hapsili”.

Nikoleta kaže da su Bojan i ostatak vatrogasne ekipe  za građane tihi heroji svakodnevnice. “Ako sistem nastavi da proganja pojedince, vrijedne i kvalitetne službenike, ljude koji rizikuju svoje živote zarad čuvanja naših – takav sistem treba mijenjati iz korijena, jer bez takvog sistema moramo, a bez vatrogasaca ne možemo”, poručuje Nikoleta Pavićević.

Marija PEŠIĆ

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Skip to content