Objavljeno: 18.07.2020, 16:12h na portalu PCNEN

Nešto duže od dvije nedjelje nakon usvajanja Zakona, uz “pomoć prijatelja” smo došli do  Ivane i Darije. Obje su iz Nikšića i pristale su na razgovor posredstvom telefona.

Ivana i Darija su prilično sigurne da će život do kraja provesti zajedno, ali im se ne žuri da to ozvaniče. Kažu da Crna Gora još uvijek nije spremna na to, jer “jedno je papir a drugo praksa koja ga prati”. One se boje da će prvih par istopolnih brakova, koji se u zakonu eufmistički nazivaju partnerstvo, dočekati osudu i neprijatnosti ukoliko budu javni i proslavljeni svadbenim veseljem.

Skupština Crne Gore je, početkom ovog mjeseca, izglasala Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. Odluka je dočekana pozitivnim i negativnim iznenađenjem. Slavili su, prije svega, pripadnici LGBTQ zajednice, njima naklonjeni civilni aktivisti i NVO-i, dok su neke političke partije i njihove pristalice negodovali i javno osuđivali donesenu odluku.

******************************

Ivana i Darija žive zajedno već dvije godine i sebe u šali nazivaju “vanbračnim ljubavnicvama”. Tako su sebe titulisale kada su shvatile da u našem društvu ne postoji riječ koja će označiti njihovu zajednicu.

Odmah nakon usvajanja Zakona, pokušali smo da dođemo u kontakt sa nekim parom kako bi razgovarali o novim okolnostima koje se najdirektnije tiču njihovog života. Nije bilo teško naići na par, ali jeste na onaj koji je voljan da govori na ovu temu, čak i uz garantovanje anonimnosti.

Većina sa kojima smo razgovarali je objašnjavala da se boje razotkrivanja ili da ne žele da njihova priča bude ponuđena na milost i nemilost onima koji nemaju razumijevanja.

Nešto duže od dvije nedjelje nakon usvajanja Zakona, uz “pomoć prijatelja” smo došli do  Ivane i Darije. Obje su iz Nikšića i pristale su na razgovor posredstvomm telefona.

Njih dvije se primiču tridesetim godinama, a u vezi su još od srednjoškolskih dana. Željele su da ostanu anonimne, ali su prihvatile da u priči koristimo njihova prava imena.

Nijesmo spremni za istopolne brakove

Ivana i Darija žive zajedno već dvije godine i sebe u šali nazivaju “vanbračnim ljubavnicvama”. Tako su sebe titulisale kada su shvatile da u našem društvu ne postoji riječ koja će označiti njihovu zajednicu.

Razgovrali smo sa njima kada su obje bile u svom domu – one ga baš tako nazivaju, a sebe odavno smatraju porodicom.

Vijest o ozakonjenju istopolnih veza ih je obradovala, ali smatraju da Crna Gora za to nije spremna. One su svjesne da postoji veliki broj ljudi koji podržavaju LGBTQ populaciju, ali sa žaljenjem konstatuju da je mnogo više onih koji ne podržavaju, ne razumiju, niti žele da shvate.

Obje kažu da znaju da je ideja o istopolnim brakovima odavno u vazduhu, NVO organizacije koje se bore za LGBTQ prava to predlažu već skoro deset godina. Drago im je da je to sada realnost ali im je žao što je Zakon došao baš u ovom trenutku kada se političari bore oko izbora i prikupljanja poena i zaista im je krivo ako bi ispalo da ih gledaju samo kao šaku glasova a u stvarnosti ne prepoznaju važnost Zakona i njihove porebe.

One kažu da ne žele da se vjenčaju u tajnosti, “jer to nije poenta”.

“Dovoljno smo se krile i pazile da bi to činile i dalje u ovim godinama. Cilj svadbe je valjda ta vjenčanica, veselje, piće i kolači jelte, ljudi koji su nam dragi svi na jednom mjestu da slave sa nama a to još nećemo gledat kao druge ‘normlane’ svadbe. Papir kao papir, koji ćemo dobiti ispred matičara nam ne znači puno, tako da ćemo sačekati još neko vrijeme, to je sigurno”, objašnjavaju “vanbračne ljubavnice” kažala je Darija u zajedničko ime.

One misle da je donošenje Zakona odličan korak, ali da imamo još dug put da prevalimo dok taj zakon počnemo da svrstavamo u “crnogorsku čašicu normalnog”.

“Mi ne želimo da bježimo iz Crne Gore, to je naša zemlja u kojoj smo rođene i u kojoj radimo, i naša porodica je tu. Mi sebe ne vidimo samo kao LGBTQ pripadnice u Crnoj Gori, već i kao mlade (dobro sad već ne tako mlade) građanke koje treba da teže ka boljitku društva. Dovoljno ljudi odlazi iz Crne Gore i bez nas dvije, a mi smo oduvijek smatrale da bježanje nije rješenje, iako je, svakako, olakšica”, objašnjava Darija, a Ivana je saglasna.

Razumijevanje za LGBTQ populaciju mora da krene iz Vlade i iz domova

Uprkos donesenom Zakonu, naše sagovornice misle da ljudi iz Vlade još uvijek ne podržavaju istinski tu ideju.

Ivana misli da je legalizacija istopolnih brakova lijep korak “ali da se ne lažemo, svi znamo što oni misle, zapravo, i kako se osjećaju. Samo smo im bili dobra karta za izbore i EU. Nego, nama super, mi smo dobili što smo htjeli i srećni smo zbog toga. Čak smo i zahvalni, ali nismo kupljeni, da se zna – postoji razlika”.

Kao važan faktor na putu za zajedništvo navele su i kućno vaspitanje i odgoj djece.

Smatraju da će djetetu uvijek biti važnije šta mu majka i otac kažu nego neki “čiko” na TV-u, zato treba djecu da učimo ljubavi, poštovanju i solidarnosti.

Poručile su da moramo krenuti od “najmanje” kuće, one u kojoj živimo, a istovremeno i iz “najveće” kuće, misleći na zgradu Skupštine Crne Gore. Ako krenemo iz obje tačke istovremeno, brzo ćemo na sredini naći razumijevanje i sklad.

Nije lako biti gej u Crnoj Gori

Njih dvije su tokom puberteta postale svjesne svoje seksualne opredijeljenosti. Za njih srednjoškolski dani nijesu bili zabavni kao drugoj mladeži. Obje su bile zbunjene i uplašene, a činjenica da je homoseksualnost i dalje “tabu tema” u Crnoj Gori nije olakšala njihov put kroz život.

Ivana, kroz malo smijeha, kaže da je “svoju muku roditeljima saopštila u drugom razredu srednje”, dakle sa nekih 16, 17 godina, kada je imala prvu djevojku i shvatila da je to to.

***************************************

Ivana misli da je legalizacija istopolnih brakova lijep korak “ali da se ne lažemo, svi znamo što oni misle, zapravo, i kako se osjećaju. Samo smo im bili dobra karta za izbore i EU. Nego, nama super, mi smo dobili što smo htjeli i srećni smo zbog toga. Čak smo i zahvalni, ali nismo kupljeni, da se zna – postoji razlika”. 

Darija kaže da je “Crna Gora je u svakom smislu tradicionalna i sve što je drugačije, novo ili komplikovanije od decenijskih običaja mi teško prihavatamo”. “Ja sam znala to i svjesna sam bila da mojim roditeljima neće biti lako da sve to prihvate, ali sam skupila snage i rekla im jer nisam htjela da žive u laži i da gaje neke lažne nade, budući da sam im ja jedina ćerka”, objašnjava Darija.

Obje su to čuvale kao tajnu za koju i dalje znaju samo najbliži prijatelji i porodica.

Ivana kaže da “su vršnjaci u školi uvijek pretpostavljaji i stalno su je zadirkivali; svaki dan je bio teži od prethodnog i željela sam da se makar ćutanjem zaštitim”.

Ona dodaje da je to njena lična stvar koju, zapravo, ne mora da dijeli sa svijetom.

“Neko, vjerovatno, ne želi da drugi znaju koliko zarađuje, koliko alkohola popije dnevno, sa kakvim se problemima lomi njegova ili njena porodica, e isto tako je sa mnom, to je moje i znaće onaj za koga ja želim da zna”.

“Jako je teško biti gej u Crnoj Gori”, slažu se obje sagovornice. Čak i glasine o tome izazivaju veliki broj osuđujućih pogleda, komentara, hejterskih poruka na društvenim mrežama.

“Živimo u dobu kada se ljudi bore za crkvu, brane svetinje, običaje i slave svoju tradicionalnost. U takvom okružrenju nema mjesta za slobodno izražavanje seksualnog opredjeljenja a da to ne naiđe na osudu” poručuje Ivana.

Njih dvije ne vape za javnim odobravanjem. Kažu da je dovoljno to što su njih dvije u tome i što su njihovi najbliži tu da ih podrže i razumiju.

Marija PEŠIĆ