Gaslightovanje predsjedničkih izbora

Engleska riječ gaslighting popularna je među mladima, na društvenim mrežama i u mimovima. Označava očiglednu tehniku manipulacije i ubjeđivanja u nešto što nije istinito do te mjere da počnemo preispitivati sami sebe.

Odličnu upotrebu ovog GenZ fenomena možemo vidjeti među starijim generacijama kao što su, recimo, predjsednički kandidati.

Milojko Spajić, odbačeni favorit, na samom početku trke je proglašen „gaslighterom“ budući da je građane ubjeđivao u neistine o svom državljanstvu i boravku. Na jednoj facebook stranici Mickeja su uporedili sa „bivšim momkom“ koji vas neprestano ubjeđuje da ste ludi, da mu drugi podvaljuju, da niste vi to dobro ukapirali i da vas oči lažu.

Mickej je tu praksu nastavio i nakon što je bilo jasno šta je istina – sorry not sorry. Nije nas on lagao, papiri su lagali, advokati su lagali, makar je priznao, bojao se da ne izgubi Crnu Goru, neće odustati. U maniru bivšeg momka, ajde ohladi se malo pa ćemo se čuti kad se smiriš.

Kad smo već kod bivših momaka, ne mogu propustiti priliku da podsjetim na mizogini momenat našeg gaslightera kada je na isti način pokušao da nas ubijedi da je inkluzivni nenacionalista nabrajenjem raznih nacija i rasa svojih bivših djevojaka.

Stari gaslighteri

Dugogodišnji ubjeđivač u sve i svašta, Andrija Mandić, još jedan je predsjednički kandidat kojem se može dati izmišljena titula gaslightera. Mandć je dugo pokušavao da nas ubijedi da je srbin, to više nije predstavljao kao nacionalnost već kao crtu ličnosti. Početkom kampanje on nas gaslightuje da nije ni srbin, ni crnogorac – on je pomiritelj.

Emotivnim promotivnom spotom on se izvinio za njegovo, kako kaže, učestvovanje u podjelama i obećava da će dati sve od sebe da pomiri Crnu Goru.

Sa namrštenim obravama i sjetom u očima on gleda prethodne javne nastupe i odmahuje glavom u maniru mladost-ludost. Pokajanje je teško i ne umije se svako pokajati, ali Andrija je to sigurno učinio. Ne mogu da ne zaključim da je PR tim u ovom slučaju gaslightovao Andriju i rekao mu da bi i kamen zaplakao kada bi vidio taj spot. Zapravo, i kamen bi osjetio  krindž od te količine gaslighterske patetike.

Aktuelni predsjednik Milo Đukanović nas gaslightuje 30 godina pa se tu ne mora puno ni reći. Karakteristično za izbore 2023. je ubjeđvanje da se umorio, i da valjda i on zaslužuje da odmori. Kako čudno zvuči objašnjenje da se još uvijek ne zna hoće li se kandidovati jer u ovom političko-društvenom haosu koji je njegova partija napravila zajedno sa svim političkim akterima, nema sigurnih prognoza šta će izbori donijeti.

Vjerujem da naš predsjednik uspješno gaslightuje Ivana Vukovića da su im obojici jednake šanse do te mjere da ovaj drugi ne shvata da bi bio žrtveno jagnje. Nego, na kraju i ne krivom predsjednika, ko ne bi volio da ode u penziju neporažen?

Draginjina kampanja počela je dostojanstveno i suptilno. Nezavisni posmatrač bi pomislio da je u pitanju prva kandidatura ali aktivni posmatrači ne mogu zaboraviti spotove u kojima naša dvostruka kandidatkinja učila da igra GTA ne bi li se približila još jednom biračkom tijelu, očigledno, gejmerima. Razultati tadašnjih izbora ipak su pokazali da ih nije dovoljno gaslightovala da će pasti cijene RAM-a i procesora. Sa neizvijesnošću očekujemo šta nam sprema u ovoj kampanji i da li joj je tokom ove kandidature primamljiva još neka specifična grupa građana

Nacija gaslightera

Ove tehnike manipulacije, zapravo, uopšte ne iznenađuju kada prihvatimo da smo mi ti koji smo na njih nasjeli više puta a dio građana ih i ohrabrivao. Za vrijeme DPS-a mnogi su ubijeđeni da ne može bolje od toga, da je Đukanović spasitelj a njegova partija sigurna karta za uspjeh i prosperitet.

Kada smo se tog prosperiteta i EU integracija zasitili dozvolili smo sebi da povjerujemo u ideju oslobođenja. Takozvanog, osvježenja. I ne mogu reći da nije bilo poboljšanja u nekim poljima kao što je materijalni položaj djece i dijela ženskog stanovništva, povećanje minimalca, aktivnija borba sa kriminalnom itd. Ipak, svaki korak naprijed značio je tri nazad.

I tokom tog perioda bili smo ubijeđivani da je to najbolje što u tom trenutku može biti. „Pa kako sve odmah, tek smo počeli, tek je prvih 100 dana, ostao je haos posle 30 godina DPS-a…“. To gaslightovanje je, štaviše, imalo smisla pa smo u njega nekako i povjerovali.

Najgore je, rekla bih, što smo sebe gaslightovali da nam je bolje. I što neprestano to činimo. Ubjeđujemo sebe da je bolje nego što je bilo, da može biti i gore. Rijetki se ohrabre da povjeruju da može biti i bolje.

No, iz tog silnog gaslitovanja izašlo je nešto pozitivno – građanima se smučila manpulacija i svakodnevno vrijeđanje inteligencije i narušavanje ljudskog dostojanstva. Kvazi emotivni sendviči i srceparajuće poruke sada su, u najmanju ruku, materijal za viceve i mimove.

U pokušaju da budu moderni demagozi političari su, čini se, postigli kontra efekat i u narodu probudili inat. Izgleda da su računali na sve osim da su građani osviješćeni, obrazovani i medijski pismeni.

Preko 30 godina gaslightovanja nas dovelo je do toga da sada gaslightuju sami sebe da im iko više iskreno vjeruje.