Humanost i trauma: O nezbrinutim životinjama brinu volonteri, jer nema ko drugi

Zbog čega si odlučila da se aktivno i javno uključiš u borbu sa problemom napuštenih i nezbrinutih životinja?

     „Vjerujem da je najveća privilegija na svijetu koristiti svoju slobodu govora u ime onih koji  nemaju glas.” – Ricky Gervais

Kao i za sve druge pravce u kojima mi aktivisti djelujemo uvijek validan odgovor je: nema ko drugi. Životinje su vječito poslednja rupa na svirali kad su prioriteti regulisanja problema u pitanju. Barem sada, u eri društveniih mreža, makar možemo probleme učiniti javnim, da dopru do što većeg broja ljudi, da ih osvijestimo i tako ubrzamo proces rješavanja.

Ne zaboravimo da se do prije 20 godina ovdje problem nezbrinutih životinja rješavao tako sto dođu čuveni “šinteri“, potrpaju ih u kombi i izbace ko zna đe, žive ili mrtve – pitanje je. A bogami su znali i puškom po njima u sred naselja. Nije to predavno, a nismo ni previše odmakli. Da nije sad sve  javno i da nema volontera, i dalje bi se tako problem lutalica rješavao, kao što svi i dalje svjedočimo masovnim trovanjima.

Prije nego sto smo dobili mogućnost da u javnom prostoru objelodanjujemo sve i svašta, pomagala sam im oduvijek fizički koliko sam mogla (hranjenjem, liječenjem, udomljavanjem), jer mi nije jasno kako neko može da ostane imun na nezbrinuto, povrijeđeno živo biće.

Kako je takvih životinja nedokučiv broj po ulicama Podgorice, to prevailazi mogućnosti pojedinačnog djelovanja i onda sam iskoristila javni prostor i svoju prirodu da pokušam da uradim koliko mogu da im pomognem jer su anđeli na zemlji i ne zaslužuju ovakav tretman.

Kako komentarišeš odnos nadležnih institucija i zakonsku regulativu kada su napuštene I nezbrinute životinje u pitanju? Koji su razlozi za takvo (ne)djelovanje?

Malo mi je 20 strana prostora za odgovor na ovo pitanje a i jako, jako teško da na isto odgovorim bez psovki.

Ne znam kako ih sve kojima su puna usta Evrope nije sramota. U kakvu crnu Evropu a saplićemo se o slomljene životinje  ulicama, ne  možemo stati na kraj građanima koji ih već godinama, na najsurovije moguće načine maltretiraju, a ne što drugo.

Ja ne znam ima li išta u državi da funkcioniše, pa tako ni ovo, a kako životinje ne glasaju, nisu radno sposobne, ne  bune se i ove u našoj kulturi nisu čak ni jestive, nikakve vajde od njih bez što nam smetaju tuda, gazićemo preko njihovih leševa po ulici prije nego išta po tom pitanju uraditi.

Kako svi zivimo svoje realnosti ja sam zapravo sigurna da u njihovim realnostima napuštene zivotinje  po ulicama ni ne postoje, jer to nos nije pomolilo dalje od službenog auta, a ne da dođe na Vrela Ribnička, pa u azil.

Kako je narod oličenje vlasti i stanja u državi, u prilog tome  ću navesti da kad god smo mi volonteri problem katastrofalnog stanja sa životinjama isticali javno ne  bi li skrenuli paznju na to da neko svakodnevno umire u najgorim mukama jer neko drugi samo treba da radi svoj posao – a ne radi ga, razapinjali su nas sami građani što se uopšte to ističe kao gorući problem pored: starih bolnica, vrtića, slomljenih klupa u parkovima, gladne djece u Africi i slično, jer valjda ne mogu problemi istovremeno da se rješavaju nego moramo da sačekamo da se svi svjetski riješe da bi ovaj dosao na red.

Što se zakonske regulative tiče, navešću moj omiljeni slučaj kada je naša sugrađanka uslovno osuđena na tri mjeseca za trovanje vlasničkog psa u Donjoj Gorici (snimljena je kako  u komšijsko dvorište ubacuje parče mesa u kome je bio otrov i pas od istog umire), i citiraću sledeće:

“Sud je, kako se navodi u presudi, “posebno cijenio to što je utvrđeno tokom postupka – da i pored izvršenog krivičnog djela, osuđena nije neko ko ne voli životinje, već da ju je sklop okolnosti naveo da izvrši ovo krivično djelo”. 

Polažem minornu nadu u novu upravu, iako sve to nehumano sporo ide. Vjerovatno naivno, ali nada poslednja umire jelte.

Foto: Javna Facebook grupa “Ruka Šapi”

Koji su najčešći problem sa Kojima se aktivisti suočavaju? Postoji li nerazumijevanje, neznanje, odmaganje…?

Doživotnu psihoterapiju treba da im tražimo da nam plate, nama volonterima. Mogu slobodno reći da nas tridesetak volontera na nivou države bez ikakve pomoći radimo posao kompletne uprave.

Ljudi nista neće sami da urade, to što će neko da stane i napravi  fotografiju neke povrijeđene životinje i okači na facebook stranicu nevladine organizacije „Ruka šapi“ i napiše „evo povrijeđeni pas tu i tu, ako neko može da pomogne“ jeste pomak u odnosu na prije 20 godina, ali oni ne kapiraju da te zahtjeve upucuju VOLONTERIMA, nas niko ne plaća za to što radimo, svi mi imamo poslove, porodice i milijardu obaveza, a sve  i da plaća, nema nas dovoljno da pokrijemo ni sedamdeseti dio pomoći koja je potrebna. Sve jedni te isti ljude se vrte, svi kući imamo dvocifren broj životinja sa ulice.

Kad se desi situacija da pas ujede nekog svuda vidite komentare „a đe su sad oni iz NVO sto ih brane“, zamislite taj nivo neobrazovanosti, to je poražavajuće.

Ubi nas građanska neobrazovanost. Ubi. Ne zna se šta znači volonter, kako se finansira uprava, kako se finansiraju NVO, čija su životinje nadležnost, u čijoj nadležnosti je azil itd.  Ljudi ne umiju da adresuju problem dje treba. Naidju na čopor pasa, oni ne upiru prstom u upravu koja ja dužna taj problem da rješava, koju plaćaju da radi upravo to, nego krive  nas volontere sto štitimo životinje i tražimo najhumanije načine rješavanja problema sa životinjama. Mi smo tu da ispratimo postupanje nadležnih da se ne bi ponovili postupci rješavanja iz devedesetih da ih samo pobiju ili izbace u nedođiju đe će da umru na golom suncu, bez hrane i vode.

Azil, „Sklonište za napuštene kućne ljubicme“, je u nadležnosti „Čistoće“ koja je organ gradske uprave. Dakle finansira se iz budžeta, od naših para. Problem ogromnog broja nezbrinutih životinja treba da rješava gradska uprava raspodjelom budžeta – izdvajanjem sredstava za sterilizacije i kastracije  uličnih životinja u cilju kontrolisanog parenja i smanjenja broja nezbrinutih životinja po ulicama.

Komunalna policija, komunalna inspekcija i veterinarska inspekcija su oni u koje najviše treba da upirete prstom jer je najveći broj životinja po ulicama i u azilu upravo broj napuštenih – onih koje su vlasnici kupili kao rasne  i onda su im ili dosadili, ili su se razboljeli, ili su ih nehumano držali pa su postali agresivni, pa su ih izbacili na ulicu. E kad bi navedene službe radile svoj posao, postupale po prijavama, prosetale malo gradom da vide u kakvim se uslovima drže psi po dvorištima i pisale kazne i tako dalje, mnogo bi lakše i brže rješavanje problema sa životinjama išlo.

Takođe, ono što nam predstavlja problem, naširoko je poznato da su se mnogi iz NVO sektora našklapali para od donacija a nista nisu uradili po pitanju onoga čime se kao bave, i onda građani aposlutno sve  NVO i volontere stavljaju u isti koš. I tu ima tona materijala za istraživanje, no treba neko time da se bavi.

Lako ćete prepoznati koje NVO i volonteri se stvarno time bave – pođite do azila u bilo kom momentu i vidite koga ćete tamo zateći, pa uđite na Facebook stranicu „Ruka šapi“ koja je maltene oglasna tabla za sve sto se tice životinja u državi, da vidite čija se imena konstantno vrte.

I još jedna stvar, odmažu nam i zaštitari koji u glavi nemaju širu sliku, svi mi želimo da pomognemo životinjama, ali moramo voditi računa o svemu dok to radimo: Nemojte hraniti ulične životinje u blizini škola, vrtića, ulaza u kojima nisu svi iz ulaza ljubitelji životinja, bilo kojih lokacija đe je velika frekvencija ljudi jer se oni onda tu skupljaju u čoporima i pravi se problem. To što ste ih nahranili a što će kasnije neko da ih otruje ili da prijavi 30 pasa za azil, time ste im napravili gore a ne bolje. Na kraju krajeva, može da dođe i do ujeda, i onda građani nas hoće da rastrgnu.

Često se trudiš da ukažeš na probleme koji se dešavaju u azilima za napuštene pse i druge životinje. Koji su to problemi u azilima sa kojima građani najčešće nisu upoznati?

Prvo, mnogi (koji nogom u isti nisu kročili) pričaju za azil da je loš, podgorički azil, za uslove kojima raspolažemo, nije! I za ovo imamo da zahvalimo volonterki Marini Tomović iz NVO „Ruka sapi“ koja treba da dobije nagradu za životno djelo što i kako je ta žena sve uradila za životinje u ovoj državi. Ona ih fotografiše, šeta, šetka, sisa, grli, ljubi, vozi, razvozi, spašava, udomljava. Kunem se ona priča sa njima, zna njihov jezik. Svi mi drugi volonteri dođemo i prođemo, ponešto pomognemo, ona je jedina tamo konstantna  15 godina i radi apsolutno sve oko njih. Ne bi bilo fer da ne pomenem ovdje i vise nego korektnu komunikaciju volontera sa zaposlenima azila.

Zaposlenima azila veliki problem predstavljaju loše zakonske regulative, recimo, postoji pravilo da jednom udomljeni pas ne može više da se vrati u azil, pa nam se tako desila situacija da pas nije pokazivao znake agresije u azilu već tek nakon što je udomljen, međutim, shodno tom pravilu, on je već bio vlasnički pas i više se nije mogao vratiti u azil. I šta da se radi onda sa tim psom? Ili recimo čipovan pas ne moze da uđe u azil, pa vi tako svog čipovanog agresivnog psa ne možete dovesti u azil. I onda ga vlasnik samo pusti na ulicu.

Naravno da to moze mnogo bolje sa mnogo vise ulaganja, ali mislim da cemo o tome mastati jos neko vrijeme.

Moram pomenuti izuzetno nakaradno vrijeme posjeta azilu koje Cistoca mora da promijeni. Radnim danima od 15h do 16h, cetvrtkom od 15h do 18h i subotom od 10h do 12h. Svi koji bi zeljeli da udome ili da volontiraju normalno doci ce vikendom kada su i oni slobodni, mora se imati na raspolaganju par sati i subotom i nedeljom.

I mi bismo voljeli da sve životinje svijeta slobodno trčkaraju ulicama zdrave  i srećne, ali nazalost ne živimo u takvom svijetu nego u ovom u kojem životinje na ulici trpe svirepo maltretiranje.

Podgoricki azil kao privremeno rješenje za odrasle  pse uopšte nije loše. Boksevi se redovno održavaju, imaju redovne obroke, svi radnici azila ih obilaze. Oni budu vakcinisani, sterilisani ili kastrirani i pokušavamo da ih udomimo. Ako baš ne možemo, vrate se na ulicu. Volontera bi valjalo da je mnogo više (ali da postuje pravila!) tako da ih i prošetamo kad uspijemo s vremena na vrijeme. Posebno nam fali snažnijih volontera, punoljetnih volontera koji znaju da rade sa psima, koji bi prošetali velike rase koje najmanje izlaze jer mi cure nemamo snage da ih recimo istrčimo, a kojih je nažalost previše u azilu (napuštenih vlasničkih azijata, kangala, dobermana, malinoi, vučjaka, rotvajlera, šarplaninaca, haskija, itd).

Psima iz azila fali samo ljubav i stalni dom. Sve ostalo im je obezbijedjeno.

Ali, veliko, ali, AZIL NIJE MJESTO ZA ŠTENCE!!!!!

Molim vas ne zovite azil za štence jer ce neizostavno umrijeti. Humanije je ostaviti ih na sred ulice da ih pregazi auto, nego ih poslati u azil da umru od virusa. I djelujte zajedno sa nama, pomozite nam da natjeramo upravu da se bavi svojim poslom, vrijeme je da ova neduža bića više ne pate.

Najveći problem koji imamo je to što nam aposlutno svi kučići umru u najgorim mukama jer se po dolasku u azil zaraze parvo virusom ili štenecakom kojim je azil kontaminiran i to je problem koji je jako tesko resiv, mozda i nerešiv, zato što taj virus ostaje na površinama i do godinu dana.

To ostavlja nepopravljive psihičke posledice na nas volontere, i upravo zbog toga njaveći broj volontera i odustane. A i kako da pozivamo ljude da se priključe i volontiraju sa nama, to da im priredimo? Zamislite situaciju da morate da birate koje ćete kuče da spasite, od njih recimo 20 u tom trenutku prisutnih u azilu neko od nas volontera izvuče kod sebe jedno da ga spasi do udomljenja, i treba da izaberemo koje, ostale ostavljamo da umru.

A zamislite koliki je  tek problem kad se niko na njega na obazire. Institucije ja vjerujem ni ne znaju za ovo koliko ih je briga što svakodnevno, godinama unazad ubijaju kučižće svojim nemarom.

Neki građani pozovu komunalnu policiju da prijave kučiće na ulici jer misle da time sto ih šalju u azil čine dobro djelo, a mi pokušavamo svim raspoloživim sredstvima informisanja da skrenemo pažnju svakodnevno na to da ne šalju štence u azil, ali džabe, to ne dolazi do širokih narodnih masa jer jedino đe imamo prostor da objavimo su NVO stranice i društvene mreže nas volontera čiji domet nije dovoljno velik da upozori ljudi koliko treba. Npr starije generacije i dalje koriste termin “šinteri”, a ne da posjećuju NVO stranice za zaštitu životinja.

Drugi najveći problem nam pravi ogroman broj napuštenih, rasnih vlasničkih pasa koji zauzimaju 50% smještajnih kapaciteta azila. Vlasnici su U OBAVEZI da čipuju svoje pse, ali se to ne kontroliše. Da su ti psi čipovani, poostriti kazne. Vlasnik bi popio debelu kaznu za napuštanje pa bi ubuduće dobro razmisli o uslovima za držanje psa. Pas dođe u azil, nema čip, vlasnički je sa ogrlicom, rasni, obično je ili bolestan ili star ili samo velik, ili samo pas. Kako mi da udomimo psa od 7 godina, na primjer? Šta da radimo sa njim, da ga držimo u azilu jos 7 godina? Ko će da šeta te rase od po 70 kila, nas par volonterki koje zajedno imamo kila koliko dva ta psa? Azil je pun dobermana, akita, malioni, rotvajlera, azijata, haskija, kane korsi, sarplaninaca, isl.

Kako građani mogu pomoći napuštenim životinjama koje svakodnevno srijeću u svojim gradovima? Šta činiti, a šta ne?

Za početak, ne pravite se pametni na ovu temu a da niste glavu pomolili u azil ili makar pričuvali životinju do udomljenja. Kad čujem raznorazne predloge, rješenja a da  ti ljudi ni svoga psa nemaju a ne da su u azil ikad nogom kročili, dođe mi svu kosu s glave da počupam. Dođite u azil, pitajte, uputićemo vas, ni ja još uvijek ne znam mnogo toga, pa pitam Marinu.

Shvatite  da ne živimo u Švajcarskoj i da se ovaj problem neće riješiti ni lako, ni brzo, dajte malo strpljenja i hajde da svi zajedno nađemo rješenje koje je najmanje bolno za ta nedužna bića, a ne da kopamo oči jedni drugima.

Shvatite da stranica „Oči Podgorice“ na Facebook-u nije organ reda i mira i da to što ste nešto uslikali i poslali da oni objave i da neko drugo riješi nije građanska odovornost nego skidanje odgovornosti sa sebe.

Budite vi odgovoran gradjanin pa prijavite svakog nesavjesnog vlasnika komunalnoj policiji, kako onog koji drži psa na pola metra lanca godinama, onog koji drži pse za borbe, onog koji maltretira psa, tako i onog koji šeta psa bez povoca, pušta ga da šeta bez nadzora, ne kupi izmet svog psa. Pa nakon što vi prijavite to komunalnoj onda mozete objaviti na mrežama da ste to i to prijavili i da čekamo reakciju nadležnih. Pa da vidite kako će se stvari rješavati.

Razumite da je ovo problem koji je jako osjetljivo rješavati i mora da se rješava koordinisanim radom svih nadležnih službi pod budnim okom javnosti i volontera da ne bi problem rješavali kao nekad, trovanjem i tome slično. Dakle, ne možete slikati čopor pasa tu i tu i objaviti na „Oči Podgorice“ i očekivati da se to riješi kad nema načina da se to riječi dok se nadležne službe ne počnu time baviti, a one neće. Osnovni alati za rješavanje istog ne funkcionišu. Time možete da postignete jedino da ih potruju a niste riješili problem jer se kučke na sve strane svakodnevno kote. Upirite prstom u upravu a ne u volontere.

Najveći problem sa azilom nam predstavlja to što Komunalna policija ne radi svoj posao. Kad bi aktivno provjeravali uslove  kroz bilo koje kućama gusto naseljenom naselje, napisali bi kazni dovoljno da dupliramo budžet grada.

Evo moje lično iskustvo od prije par mjeseci: prijavila sam ženku u tjeranju u svom naselju, koja se danima  krila ispod auta opkoljena sa 15 muzjaka, od kojih su većina bili vlasnički psi sa ogrlicama. Pozvala sam komunalnu policiju, izašli su na teren, umjesto da su očitali čip tim psima (iako nisu vjerovatno ni bili čipovani – a što je takođe obaveza vlasnika) i napisali prijave vlasnicima, zvali su azil i povedena je ženka, tako je riješen problem. Ti valsnički psi su nastavili slobodno da šetaju ulicama bez ikakvog nadzora i da pare svaku ženku na koju su naisli. I onda se pitate odakle milijarde pasa po ulicama.

Kad god vidite uličnu zenku u tjeranju obavezno pozovite komunalnu policiju da pozove azil jer je to potencijalno leglo.

Kad vidite povrijeđenu životinju na ulicu, ako baš niste u mogućnosti da je vi odvedete kod veterinara i liječenje platite, ako ikako možete makar je uzmite kod sebe privremeno i odmah objavite na „Ruka šapi“ da nađemo rješenje i donacije.

Po tvom mišljenju i iskustvu, šta o nama, kao društvu, govori to što je iz dana u dan sve veći broj napuštenih i nezbrinutih životinja?

Citiraću odgovor koji je psihoterapeutkinja Nina Tomovic dala na pitanje “Ima li spasa čovječanstvu? “Ne. Istrijebićemo sami sebe glupošću, bahatošću, uz obijest i alavost.”

Postoji li kratkoročno ili dugoročno rješenje za ovaj problem? Na koje zemlje i pozitivne primjere se mozemo ugledati?

Vjerovali ili ne, rješenje  je sledeće: osjetno pooštravanje kazni,  sprovođenje zakona i da institucije rade svoj posao, ono što je u njihovoj nadležnosti i za šta ih iz našeg džepa plaćamo – bukvalno  to. Koordinisan rad svih službi: komunalne policije, komunalne inspekcije, veterinarske inspekcije, kao i Čistoće. Sve pod pojačanim nadzorom gradske  uprave  i aktivnim učešćem iste u obezbjeđivanju sredstava za intenzivne i stalne akcije sterilizacije i kastracije uličnih zivotinja.

1. Maksimalmno pooštravanje novčanih kazni, naš narod najviše boli kad ga udariš po dzepu pa mislim da bi to bilo najdjelotvornije rješenje
2. Kažnjavanje nesavjesnih vlasnika (primjena zakona)
3. Stalna patrola na Vrelima Ribničkim i Koniku – ovo je prijeko potrebno jer osim sto ih na tim mjestima najsurovije moguće maltretiraju, kradu vlasničke pse i drže ih na Vrelima i organizuju njihove borbe ili ih prodaju na stočnoj pijaci !!!
4. Obavezna kastracija i sterilizacija vlasničkih pasa ili strogo kažnjavanje puštanja vlasničkog nekastriranog psa da pari ženke po ulicama (omiljena praksa u Podgorici, da puste svog psa da se malo iživi jer je muško, pa mora)
5. Kontrolisanje  nelegalnih odgajivačnica (tipa: neko ima rasnog psa i traži po narodu nekoga ko ima ženku iste rase i puste ih da se opare i onda štence te ženke podignu bilo đe i prodaju ih ovako, i tako u nedogled)
6. Strogo kažnjavanje držanja pasa za borbe i stalna kontrola istog (što je jako teško u korumpiranim društvima jer pitamo se svi kako je moguće da u sred centra grada neko drži sto pitova za borbe a da se na to 30 godina žmuri, osim ako neko iz vlasti nije direktno uključen u to ili makar uživa u istom, pa se po prijavama ne postupa). Ne zaboravimo da Aco Novović u sred Tološa drži više od 20 V U K O V A.
7. Raspodjelom budžeta aspolutno i neizostavno mora da se organizuje masovna sterilizacija i kastracija uličnih životinja koja će da traje dok ne riješi problem.  Ne samo za dobrobit nesrećnih životinja već za dobro svih nas, i građana koji se plaše od pasa a nema pedlja ovog grada đe ih nema i to u velikom broju, pa i zbog  turista na kraju krajeva kojima je svima do jednog komentar kad kažu po ćemu će pamiti Crnu Goru – po prirodnim ljepotama i po broju napuštenih i nezbrinutih životinja po ulicama.
8. Uvesti obaveznu evidenciju pri kupovini pesticida, da se isto ne moze izvršiti bez registrovanja sa ličnim dokumentom

Za kraj, Marta podjseća na član 8 Zakona o zaštiti o dobrobiti životinja koji jasno ističe mjere zabranjenih postupaka radi zaštite životinja a oni su:
1) napuštati domaću životinju, kućnog ljubimca ili uzgojenu divlju životinju i druge životinje koje se drže pod nadzorom;
1a) mučiti životinju;
2) usmrćivanje životinja, osim u slučajevima i na način propisan ovim zakonom;
3) uzgajati životinje na način da trpe bol, patnju i strah i namjerno ih povređivati;
4) povećavati agresivnost životinja selekcijom ili drugim metodama;
5) huškati životinje na druge životinje ili čovjeka ili ih dresirati na agresivnost, osim pri dresuri službenih pasa pod vođstvom osposobljenih osoba;
6) obučavati životinje za borbe, organizovati borbe životinja ili borbe između životinja i ljudi, učestvovati u njima, posjećivati ih, oglašavati i organizovati klađenje i učestvovati u klađenju;
7) davati žive životinje kao nagrade u igrama na sreću;
8) koristiti tehničke uređaje, pomoćna sredstva ili naprave kojima se u obliku kazne utiče na ponašanje životinja, uključujući bodljikave ogrlice ili sredstva za dresuru upotrebom električne struje ili hemijskih materija, osim pri dresuri službenih i lovačkih pasa, u skladu sa zakonom;
9) organizovati trke pasa na tvrdim podlogama;
10) davati stimulanse ili druge nedopuštene materije životinjama kako bi se poboljšao njihov nastup na sportskim takmičenjima i na predstavama;
11) koristiti nedopuštene stimulanse i materije u svrhu bržeg rasta i prirasta životinja;
12) koristiti životinje za cirkuske i druge predstave, filmska i televizijska snimanja, reklamne poruke ili oglašavanja, izložbe ili takmičenja, ukoliko se pri tome prisiljava na neprirodno ponašanje ili se kod životinja izaziva bol, patnja, povreda ili strah;
13) prisiljavati životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, povredu ili strah, odnosno navikavanje životinje na neprirodne oblike ponašanja;
14) izlagati životinje nepovoljnim temperaturama i vremenskim uslovima, suprotno zoohigijenskim standardima za pojedinu vrstu ili nedostatku kiseonika;
15) davati životinjama hranu ili materije čije uzimanje uzrokuje bol, patnju, povrede, strah ili smrt;
16) prisiljavati životinje na uzimanje određenih materija ili hrane, ukoliko to ne odredi veterinar u veterinarsko-zdravstvene svrhe ili ako nije naučno opravdano;
17) zanemarivati životinje s obzirom na njihovo zdravlje, smještaj, ishranu i njegu;
18) živim životinjama odsijecati osjetljive dijelove tijela, osim u svrhu zaštite zdravlja životinja, u zootehničke ili eksperimentalne svrhe;
19) upotrebljavati nedopuštene zamke za hvatanje životinja;
20) hraniti životinje drugim živim životinjama, osim ako je to neizbježno ili je to jedini način za ishranu te životinje;
21) upotrebljavati žive životinje kao mamce u lovu ili za obuku životinja;
22) ograničavati kretanje životinjama na način koji im uzrokuje bol, patnju, povrede ili strah;
23) omamljivati, klati ili ubijati životinje u ritualne svrhe;
24) pustiti u divljinu reprodukovanu, odnosno pripitomljenu divlju životinju ako prethodno nije pripremljena za preživljavanje u takvom životnom prostoru, u skladu sa zakonom;
25) reprodukovati životinje sa naslednim poremećajima koji ugrožavaju njenu dobrobit ili dobrobit njenog potomstva, osim u slučaju izazvanih mutacija, u skladu sa ovim zakonom, kao i reprodukcija životinja koje nijesu dostigle polnu zrelost;
26) podvrgavanje, omogućavanje ili dopuštanje podvrgavanja životinje intervenciji, koja se sprovodi bez stručne brige i humanosti i suprotno pravilima dobre veterinarske prakse.
Uslove i način dresure službenih pasa i konja propisuje ministarstvo nadležno za unutrašnje poslove u saradnji sa ministarstvom nadležnim za odbranu i ministarstvom nadležnim za poslove veterinarstva