Ivan Čađenović za Kombinatovu “Riječ nedelje”

Izvor: Kombinat

Pročitajte Kombinatovu “Riječ nedelje” u kojoj je na pitanja odgovarao, freelancer Ivan Čađenović.

Nešto zaudara na starom kontinentu. Nekada je pjesma Evrovizije bila događaj koji se čekao i bio svojevrstan praznik za cijelu porodicu, a o pobjedniku su odlučivali isključivo glasovi publike. Takva atmosfera je dugo stvarala makar privremeni privid zajedništva na evropskom kontitentu i ideje o važnosti glasa malog čovjeka. Vremenom, šarena laža je izgubila na značaju i pokazalo se da velike sile ipak ne mogu da dozvole običnim smrtnicima da odlučuju o tome gdje će se pjevati iduće godine, a da istovremeno ti smrtnici pokazuju sve manje interesovanja da u ulozi gledalaca učestvuju u takvom montiranom i ideološki obojenom spektaklu. Istovremeno, ime Dana pobjede gotovo da je zaboravljeno pod nastorima višegodišnjih čestitki povodom Dana Evrope. Ipak, mora da neki novi vjetrovi duvaju čim na koncertu organizovanom tim povodom finansijer ne dobije čak ni slabašan aplauz. Na koncu, ništa zeleno u od glave do pete u zeleno obučenoj Evropi, i ništa humano u humanitarnim misijama koje pomažu jednima, a ignorišu druge uboge. Mediji po starom običaju glume slobodu i nepristrasnost, ali se stare tehnike pokazuju nedovoljnima za nove čitaoce. Riječ više o pojmovima koji su obilježili sedmicu za nama tražili smo od Ivana Čađenovića.

DEVETI MAJ

12. godina života – U šestom razredu sam osnovne škole. Još mjesec je do kraja razreda i trpim pritisak od svojih da popravim ocjene i završim odličnim uspjehom. Naravno, uvijek mi fali nekoliko bodova i čekam sami kraj škole kako bih uopšte počeo da učim.

Posle crtanog filma emituje se dnevnik. Prva vijest je proslava Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Govore predstavnici Savezne republike Jugoslavije, prvaci različitih boračkih udruženja, međunarodni zvaničnici… Pričaju o antifašizmu i tekovinama pobjede u Drugom svjetskom ratu dok stoje na ruševinama zemlje, izgrađene na tim tekovinama.

Otac (Crnogorac) i komšija (Srbin) u jednom trenutku evociraju sjećanja na Jugoslaviju i lijepa vremena „bratstva i jedinstva“. U drugom trenutku jedan drugom negiraju pravo na nacionalnost. Argumenti obojice su bili prilično jadni. U trećem trenutku me šalju po još jedno pivo.

22. godina života – Tek sam se zaposlio. Odlučio sam da probam kombinaciju studiranja i rada u novinarstvu. Nije se baš najbolje pokazalo.

U Podgorici se održava proslava Dana Evrope. Cijeli događaj organizovala je Delegacija Evropske unije (EU) u Crnoj Gori. Svi visoki državni funkcioneri prisustvuju tom događaju, dok je u drugi plan pao Dan pobjede nad fašizmom i tekovine antifašizma. Raspravu koju su vodili moj otac i komšija prije deset godina, sada se prenijela u medije.

Evropska unija postaje vlažan san svih građana Crne Gore, a tadašnji evropski komesar za proširenje Štefan File obećava da ćemo već sljedeći mjesec početi predpristupne pregovore. Žal za bivšom Jugoslavijom mijenjamo za san da „i civilizacijski budemo dio Evrope“, dok u tom trenutku gradonačelnik najavljuje probijanje tunela kroz brdo čije ime nosi njegov grad. U tom trenutku brdo je najveći park i rijetka zelena oaza koja je preživjela pomenutog gradonačelnika.

32. godina života – Radim kao frilenser. Oženio sam se i imam velike planove za budućnost. Planove kvare svakodnevne najave „trećeg svjetskog rata“ i „nuklearne apokalipse“. Raspravu koju su prije dvadeset godina vodili otac i komšija sada vodi cijeli svijet. I dalje svi imaju jadne argumente.

„Na istoku“ se velikom vojnom paradom slavi Dan pobjede nad fašizmom dok se u ime antifašizma gotovo svakodnevno bombama iživljava nad stanovništvom desetostruko manje države zbog neslaganja sa njihovim demokratsko izabranim rukovodstvom. Dio mojih sugrađana uživa da gleda kako velika bratska zemlja gazi malu bratsku zemlju, dok bi drugi dio zabranio svako mišljenje koje dolazi sa istoka i posijao mržnju prema cijelom narodu, čiji se diktator odlučio na sramnu agresiju.

Na zapadu se Dan Evrope slavi uz zgroženost nad ratom između dvije „civilizovane evropske zemlje“ koji je proizveo kolone izbjeglica „bijelih ljudi, plave kose i plavih očiju“. Zaista zastrašujuće. Ljudi malo tamnije puti, kose i očiju, koji decenijama unazad preživljavaju isti teror, podstaknut od strane zapadnih partnera, jednostavno nisu taj civilizacijski nivo. Upravo su ratnu reporterku tamnije puti ubili agresori malo svjetlije boje kože, a potom njenom narodu nijesu dozvolili ni dostojanstveno da je sahrane. Ne bih rekao da smo pobijedili fašizam, samo smo ga razbuktali.

FRILENSING

Nijesam birao da budem frilenser, odnosno slobodni novinar. Jednostavno se desilo. Nijesam siguran da li bih sam izabrao taj put. Sada se, ipak, nikada ne bih vratio nazad.

Srećom imao sam iskustvo i kontakte iza sebe. Ne mogu ni zamisliti kroz šta prolazi neko ko se odmah upušta u takav posao. Ljudi ti rijetko daju šansu jer nemaš iskustvo i kontakte, a za koje ti je potreban konkretan rad. I tako u krug.

Država te ne prepoznaje. Morao bi se registrovati kao samostalni preduzetnik, što nijesu baš povoljni uslovi za slobodnog novinara. Nijesu povoljni ni honorarni ugovori. Kada se od honorara odbiju porezi i doprinosi, ne ostaje mnogo za hranu i račune. A uz hranu i račune sam plaćaš i sredstva za rad, koja bi plaćao poslodavac da si zaposlen. Tako da su frilenseri često primorani da budu izvan zakona (bez ugovora, ili isplatom „na ruke“) kako bi nešto zaradili.

Ali lijep je osjećaj i kada radiš za sebe. Radiš kada hoćeš i koliko hoćeš, odnosno organizuješ vrijeme kako tebi odgovara. Nemaš gazdu, već saradnike. Sam određuješ svoj „dress code“, ljepše se hraniš, bolje spavaš… A još ako frilensuješ onlajn u IT ili dizajn industriji – onda se mnogo bolje živi.

PRAVDA

Jednom sam se potukao kao srednjoškolac. Morao sam da idem kod sudije za prekršaje. Sjećam se kakav sam pritisak osjećao zbog toga. U tom periodu života jako sam strecao od autoriteta, a sudija je bio najveći. Oličenje pravde. Dobio sam opomenu i bio srećan što sam dobro prošao.

Kako „rastete“ saznajete da su i autoriteti obični ljudi sa vrlinama i manama. Najprije sam se razočarao u učitelje, nastavnike i profesore, pa u policajce, na kraju i u sudije. Od političkih i državnih lidera nisam mnogo očekivao, zato me nisu razočarali.

Za istog sudiju, kojeg sam ranije pomenuo, saznao sam da je krivolovac. Osjećao sam gađenje zbog toga. Nikada mi nije bio jasan nagon za ubijanjem životinja, a još manje ako to radiš mimo zakonskih procedura. Još tragičnije je ako si, pritom, čuvar zakona.

U posljednjih mjesec dana vidio sam da su visokorangirane sudije (navodno) spremne i na gore stvari od krivolova. Mediji kažu da je bivša predsjednica Vrhovnog suda sa svojim sinom stvorila kriminalnu organizaciju, koja se, između ostalog, bavila švercom cigareta. Sa druge strane, njen kolega, predsjednik Privrednog suda takođe je stvorio kriminalnu organizaciju. Radije bih da su ih uhvatili u krivolovu. Ne bih osjećao ovoliku sramotu.

OSTROG

Pod Ostrogom sam kršten još kao osnovac. Tada sam ga, čini mi se, vidio prvi put. Istovremeno su se krstili otac, majka i braća. Više bih volio da je to bio moj izbor.

Manastir je zaista simbol Crne Gore. I kao građevina i kao duhovni dom svih vjernika. Njemu zbilja dolaze na poklon ljudi svih vjera i nacija. Hodočašće u slavu Vasilija Ostroškog okuplja (12. maja) najveći broj vjernika na ovim prostorima.

Pod lozom Gornjeg manastira slušao sam mitske priče o tom mjestu. Slušao sam vjerovanje o bebi koja je pala sa manastira, a dolje su je našli kao da joj ništa nije bilo. Kako su pod njim prespavali bolesni, a ujutru se probudili zdravi. Kako su mnogi našli mir ili svoj duhovni put.

Vjerovanja da se pod Ostrogom događaju čuda sačuvalo se sve do danas. Jedno od čuda je i formiranje Vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića. Nažalost, volio bih da je i to samo mit i vjerovanje.

NOVINARSTVO

Na novinarstvo sam nabasao slučajno. Odnosno slučajno sam upisao taj fakultetski smjer. Vidio sam da me interesuje i posvetio se tom pozivu.

Biti novinar nije komplikovano. Samo treba da slijediš istinu i boriš sa da ona izađe na vidjelo.  Ono što je komplikovano, pogotovo danas u digitalnom dobu, jeste da razaznaš istinu u moru dezinformacija, propagande, lažnih vijesti i teorija zavjera. Najgore je što laž, ili iskrivljena istina, mnogo lakše i brže nađu put do publike nego istina.

Potrebna je ogromna energija da novinar sazna informaciju, dopuni je i provjeri iz više izvora. Energija i veliko znanje. Rijetko kada takvu vještinu može naplatiti koristeći je u javnom interesu, koliko može zaraditi koristeći je za korist moćnika dubokog džepa. Čak mnogo češće ne uspije da se naplati ili za svoj posao prima mizernu platu ili honorar. Zato malo ljudi ostaje u profesiju, a sve više njih se odlučuju za marketing.

IMUNITET

Mnogo se imuniteta ovdje nakupilo od kada sam sposoban da pamtim. Mnogo je nedodirljivih političara, državnika, službenika, tužioca, sudija, policajaca, privrednika i njihovih porodica.

Kada god nekom „skinu“ imunitet, formalni ili neformalni, i navodno ga stigne pravda, vidite da se umjesto njega pojavi skoro deset novih. Tako je bilo nakon hapšenja Marovića, i tako će, plašim se, biti i nakon hapšenja Medenice i Jovanića.

Takav sistem, u kom svi imaju imunitet, vodi do stanja u kom i najgore protuve imaju „prođu“ u sistemu pravde. Na primjer, nasilnici koji ne prezaju od toga da povrijede ženu ili dijete. Koliko je smrti mladih žena moglo biti spriječeno da su nadležni malo više brinuli kako da kazne nasilnika, nego kako da se što prije otarase još jedne „histerične žene“? Koliko bi smrti bilo spriječeno da smo odmah zvali policiju kada čujemo ili vidimo kako komšija fizički maltretira ženu ili dijete?  Da smo pokušali da pomognemo sestri, ćerki ili drugarici, umjesto što smo je ubijedili da se vrati nasilnom momku ili mužu zbog djece, sramote, kukavičluka ili nekog drugog glupog izgovora? Bijeli nasilni muškarac srednjeg imovinskog statusa uživa najveći imunitet u našem društvu, jer je izgrađeno na nasilju. Nasilju prema nemoćnima, a i na „podilaženju“ moćnijim  nasilnicima.

EVROVIZIJA

Sjećam se kada sam prvi put otišao kod prijatelja u Sarajevo. Upoznao sam ga na nekom seminaru i kako uvijek biva, sljedeće šta sam imao u ruci je autobuska karta za glavni grad Bosne i Hercegovine. Kroz šalu mi je rekao: „Lako je vama imati dobre odnose sa Srbijom. Mi smo sa njima ratovali, a vi ste se raspali zbog Evrovizije“. Daleko od istine, ali morao sam priznati dobru foru.

Prvi put sam za Evroviziju čuo kada se državna zajednica Srbija i Crna Gora prije gotovo dvadeset godina vratila na takmičenje. Od tada se manifestacija svake godine ritualno gleda u našem domu. Ove godine imam poseban razlog da pratim.

Riječ je najprije o jednoj umjetničkoj manifestaciji, sa koje se nerijetko šalju i političke poruke. Mislim da ove godine svi možemo naslutiti pobjednika.

MEDIJI

Mnogo je praznika u maju – Dan rada, Dan pobjede nad fašizmom (Evrope), meni posebno drag svjetski dan ptica selica. U Crnoj Gori slavimo Dan nezavisnosti, dok pravoslavni vjernici litijom proslavljaju Svetog Vasilija Ostroškog.

Za mene najvažniji praznik je Svjetski dan slobode medija – 3. maja. S obzirom da je digitalna revolucija uzela maha u medijima, u svijetu je sve teže održati nezavisnost, a samim tim i slobodu izvještavanja. Za vidljivost i uticaj potreban je veliki tim i velika ulaganja. Ljudi sve rjeđe kupuju novine ili plaćaju pretplatu, ako sve informacije besplatno dobijaju na internetu. Zato su mediji i njihova uređivačka politika sve zavisniji od države, oglašivača ili fondova koji finansiraju medijske nevladine organizacije.

Rat u Ukrajini pokazuje koliko je sloboda medija ugrožena. U Evropi se uveliko gase mediji koje kontrolišu ruski centri moći ili u ovom ratu informišu u korist Putinove agresije iz bilo kojeg drugog razloga. Građani koji žele da se informišu iz tih medija, samo su nastavili da ih prate na drugim platformama (kao što je Telegram). Međutim, ostavili su brojne radnike bez posla, a ostalim medijima ulili strah šta se može desiti ukoliko se njihovo izvještavanje ne sviđa nekim centrima moći. Mislim da to nije dobar način da se nosimo sa problematičnom propagandom.

Plašim se najava da ta praksa dođe kod nas. Svaki režim kod nas najvećeg neprijatelja ima u medijima koji mu nisu naklonjeni. To smo vidjeli tokom tridesetogodišnje vlasti Demokratske partije socijalista, a svjedočili smo tome i proteklih godinu dana.

ZELENI

Ekologija je bila prva oblast koju sam pratio kao novinar. Znao sam cijeli dan da provodim na Skadarskom jezeru, snimajući krivolovce. Nikada nisam razumio ljude koji kažu da imamo najljepšu državu na svijetu, a u sljedećem momentu uništavaju ili zagađuju prirodu. Ili, kako bi „najmudriji“ među nama rekli – valorizuju.

Tada, sjećam se, nije bilo mnogo ekoloških organizacija, aktivista ili naučnika koji bi pričali o tom problemu. Ljudi koji bi govorili o tom problemu bili su, većinom, povezani sa institucijama ili partijama, i uvijek bi o problemu govorili jednostrano. Bilo je nekoliko nevladinih organizacija koje su se bavile zaštitom životne sredine, nekako usamljeno i na ledini, uz podršku međunarodnih organizacija. Sjećam se kako su mi tada govorile pojedine

kolege – „djeca umiru, a ti pišeš o ubijenim pticama i posječenom drveću“.

Drago mi je da se danas to promijenilo. Postoji veliki broj ekoloških aktivista koji su spremni da pričaju i „upru“ da se riješi problem. Mnogi od njih su mladi ljudi, a ono šta je interesantno, veliki je broj starijih građana koji su se, nakon spasavanja svoje rijeke ili šume, posvetili zaštiti životne sredine u cijeloj Crnoj Gori. Nema više usamljenih boraca.

Ne sjećam se da je izraz „zeleni“ kod nas ikada imao neku negativnu konotaciju. To je uvijek bilo nešto pozitivno, najčešće vezano za prirodu i mir. Dok „zeleni“ nisu ušli u Vladu i umjesto „zelenih“ resora preuzeli kontrolu nad „batinom“.